Pick me, choose me, love me? No? Ok, fuck you then! :*
subota, 04.02.2012.
Dosta mi je više. Stalno smeta neko treći. Prije sam za to ja bila kriva, al sad nisam. Promijenila sam se. Djelomično i zbog njega. Uvijek sam ga odbacivala jer je jedini bio dobar prema meni i mislila sam: Gle, voli te, on bude uvijek tu u 'rezervi'. Sama sam si kriva jer sam ga izgubila. Ne krivim ga. I ja bi to napravila na njegovom mjestu. Al ako me je ikad voljel tolko kolko je govoril, i ak sam mu napokon pokazala da mi je stalo, i da sam se promijenila, da više nisam gadura. Da bi se trudila oko njega i čuvala ga u srcu ko nijedna prije mene, onda da dobim odgovor tipa: volim te ko najbolju frendicu? Ajde budi iskren pa reci da voliš nju. Želiš nju. Biraš nju. Mene nećeš niti čuti više, il se javiš, pričamo dva dana u komadu, i onda samo napišeš laku noć, ignoriraš me i radiš budalu od mene? Super si mi ej. Odluči kaj oćeš! Ja ne znam čitati misli! Ne mogu! Psihički i fizički mi je nemoguće. Slušam Replicu-Svi smo pozvani. Liriksi ubijaju! Bilo bi predivno. Da svi skupa, svi ljudi na svijetu sjednemo na travu, navijemo Marleya, spljugamo joint, i MOŽDA, ali MOŽDA bi imali mir u svijetu barem na 2-3 sata. Žalosno. Droge nam trebaju da se nebi ljutili jedni na druge i vodili ratove. Ne, nemam jedan od onih dana u mjesecu kad mi sve ide na kurac. OPĆENITO MI SVE IDE NA KURAC. Nemrem više tak. Neda mi se. Neda mi se gledati po televiziji da su ubili ovog-onog zbog tog i tog. Il čitat po novinama da su političari opet ukrali par milijuna kuna/eura. Zabrij da smo svi takvi. Ubijamo, krademo, pljačkamo... Onda bi nam bilo bolje? Zapravo, nebi. Pekla bi nas savijest, mi smo drugačiji, znamo cijeniti stvari, volimo vidjeti izraz na licu nekoga kome kupiš poklon, ili daš čak najmanju sitnicu koja toj osobi mnogo znači.. E pa meni niš ne znači ak nemam to s kim podijeliti, ak nemam njega koji me trenutno ignorira. Teško je. Teško je buditi se i okrenuti pogled prema hrpi narukvica na ruci, vidjeti jednu na kojoj je trzalica i na kojoj piše NJEGOVO ime. Njegovo. Ime onog koji me više neće u životu ni ko frendicu. Koji se praktički igra samnom jer zna kolko mi je stalo. Zamijenili smo uloge. Prije je on bio žrtva, a ja igračica. Sad sam ja žrtva, a on igrač. Brzo učiš, bravo B. ;)

| 17:27 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |



I miss you my brother, my best friend.
srijeda, 09.11.2011.
Super su mi ljudi koji vele da imaju slomljeno srce nakon svađe s dečkom ili curom. No postoji nešto gore. Osoba koja ti najviše može slomiti srce je tvoj najbolji prijatelj, tvoj brat. Ima potpuno pravo kontroliranja tvojim srcem, jer je to osoba koju voliš najviše na svijetu. Osoba za koju bi primila metak. Osoba koja zna sve o tebi i koja te poznaje više nego ti sam sebe. Osoba kojoj vjeruješ. No to je i osoba koju vrlo lako iznevjeriš i povrijediš, i to nenamjerno. Slučajno. Iz zajebancije. Uvijek se ponaša zaštitnički prema meni, voli me. Neda da me netko povrijedi. Brine se za mene. Nosi me doma kad sam pijana. Brani me pred starcima. Laže zbog mene. Savršen je. Nikog ne volim kao njega. I onda u tih 5 minuta sve se promijeni. Zbog zajebancije, postaješ najgora osoba u njegovim očima. Ne želi te ni vidjeti, a kamoli pričati s tobom.
Mrzi te. Blokira te na fejsu, izbriše sve što ga veže za tebe.
Ne volim kad se ljuti na mene. Ne volim kad ne pričamo. Poznajem ga od malena i on je jedina osoba kojoj baš sve mogu reći. Nitko me ne poznaje bolje nego on, čak ni ja sama. Boli me. Boli me svaki mogući dio srca. Fali mi. Fali mi njegov glas, njegove riječi tipa: Kravo pijana. Sve mi fali. Onaj trenutak kad je prestao pričati samnom, dio mene je postao mrtav. Nema ga. Vratit će se tek kad mi oprosti. Poznajem ga bolje nego ikog, znam da će se prije ili kasnije prestati ljutiti. Do onda, polovica mene je mrtva. Ona bolja polovica. Pametnija polovica. Nema je.

| 18:40 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |



Dvije strane, dva lica.
utorak, 11.10.2011.
Sve više i više primječujem da ljudi imaju dvije strane, dva lica, dvije osobnosti. Ko da nose maske. E pa imam i ja masku, zove se fake smile. Lakše mi je stalno glumiti da sam super volje i stalno nasmijana neg da svakome pojedinačno objašnjavam zakaj sam u ku*cu. Teško je ljudima pokazati prave osjećaje i emocije. Bojimo se. Čega? Da nebudemo povrijeđeni. Očito nas je neko prije jako povrijedio pa se sad bojimo da netko to ne napravi ponovno, možda čak i na gori način nego što je napravio onaj prije. Ono kad plačem u sobi u mraku do 3 ujutro, pa se ujutro probudim s podočnjacima i crvenim očima, pa stavljam kilu pudera i korektora na to da neko slučajno ne bi primjetio da i ja imam osjećaje, da sam obično ljudsko biće i da mi je kao takvome, normalno raditi greške, bojati se i plakati. Poznato? Da, poznato.

| 00:10 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |



On se ljubi na tako dobar način.
subota, 24.09.2011.
I tak to.. Tražil me po trgu i onda me doslovno odvukel u birtiju prije škole. I veli on da idemo na kat, da gore nema ljudi. I tek kad je treći put naglašeno rekel da GORE NEMA LJUDI sam skužila na kaj misli. A ne da se nismo zbarili. :D Jeste, onaj koji sliči Axlu. ;) I sve je divno, krasno... Dobar je i onak.. Brižan je prema meni, i slatki je. Ma savršen je jebemu! Al zake je mene strah? Zake me strah da opet nebudem povrijeđena? Da opet nebudem sjebana? Nemrem prek toga. Zake me tolko jebeno sram? ČEGA?! Pa on je maturant, većina fazanki bi dala sve da bude na mojem mjestu. Čudno se osjećam. Da, sviđa mi se, i to jako (dude, lik mi je onak s rukama pokazal <3 nasred škole :$ ), valjda se i ja sviđam njemu, al komplicirano je to. Kak znati o čemu neko drugi razmišlja? Kak znati dal se i on boji da nebude povrijeđen? Kak općenito shvatiti o čem dečki i ljudi razmišljaju? E pa da znamo, možda nebi napravili neke pogreške koje često radimo. Evo npr. kad ja nekome velim da je sve okej, i da oću biti sama, zapravo oću da me taj neko zagrli i da veli: Ne, nisi okej, i nebudeš bila sama dok se ne smiriš. Al lakše je stavljati onaj fejk smajl na lice i pretvarati se, da vidimo ko će se potruditi shvatiti ono što je ispod osmjeha, ispod lažnih emocija. Onaj ko se potrudi oko nas, dobije nas zauvijek, htjeli mi to ili ne. Sad mi frend veli da postoji mogućnost da se rasplače u sljedećih pol sata, a ja kao njegova frendica moram skužiti kaj je bilo, jer mi on neće reći. Tj. moram se sad mučiti oko njega, dok mi sam ne veli kaj se dogodilo, ali za ljude koje volimo, ništa nam nije niti ne smije biti teško.

| 20:05 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



Mr. Axl Rose br. 2 iliti SAVRŠENI! *___*
četvrtak, 08.09.2011.
Znate onaj osjećaj? Onaj, kada upoznajete osobu koja je savršena za vas? Koja izgleda i ponaša se, kao da ste ju baš vi kreirali? Nacrtali? Osmislili? E pa ja znam. Dogodilo se full slučajno i neočekivano, onak. Spontano je bilo. Ruke su mi se tresle. Srce mi je lupalo, točnije, stalo je i brijem da sam na par sekundi klinički bila mrtva i skoro u nesvijesti. Savršeno je savršen na savršeno savršen način. Sluša istu muziku ko i ja, fura isti stil, izgleda ko dečko mojih snova. Axl Rose u mlađim danima, broj 2. Da, to je definitivno on. Identični su. Svi koji me znaju, znaju i moju zaluđenost Axlom. I sad u full običnom danu, dok sam čilala s frendicama i cigaretom u ruci, pojavi se on. Pogleda me predivnim očima, i nasmije se onim jebozovnim osmjehom, a meni glas počinje drhtati. Brijem da sam rekla neke tipa: Amm. Ja sam Ivančica. A kaj da drugo velim kad me onak gleda? xD No, nebitno. I kaj sad? Da ga bocnem na fejsu? Da se sutra slučajno pojavim na nekom mjestu, jer kao, slučajno znam da on onud prolazi? Da se slučajno zabijem u njega i onda se pol sata ispričavam jer sam trapava i ne znam kud hodam? Jok. Prevelka sam pizda za to. Sram me. Sramežljiva sam, makar tak ne djelujem. Mislim, dude, dečko je plakal za curom kad su prekinuli, i držal ju je ko kap vode na dlanu. I još je k tome užasno seksi. I da ja sad to pustim? Ma da, najbolje e. :D Ajde Ivančica, pregrizi ponos i sram i zabij se sutra u njega, al nemoj ga baš na pod srušiti. A možda ni nebi bilo loše da padne na pod, i onda ja padnem na njega.. Hmm. Huhu. :D Oke, skrećem s teme. xD Oću mu pokazat da mi je stalo. Oću se trudit oko njega, jer ima smisla. Kak nekom dat do znanja da ti se sviđa, bez fejsa i sličnih pizdarija? Nije to tak lako. Pustit nekog da ti kopa po srcu, pogotovo kad su te svi prije povrijedili. Mislim, nije da se žalim, al fakat mi se neda opet sprežderavat s sladoledom. Prvo, ode sav đeparac na to, drugo, zdebljala sam se. :O Al opet, ko ne riskira ne profitira. ;)

| 21:58 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |



Super su frajeri koji te natežu za nos? Ma jok!
nedjelja, 28.08.2011.
I tak.. Sjedim ja u svojoj mračnoj sobici, iliti kak ju moj tata zove ˝pušionici˝ (ovisnik sam o cigaretama, veliki :$), pušim i paralelno objašnjavam frendici na fejsu da nije dobro kaj me označila na slici na kojoj se kesim ko da sam na drogama i pričam s svojom Majom <3 na msn-u o tome da su dečki glupi. xD Nije im jednostavnije reć dal nas žele u svom životu ili nam dati onaj konačni odjeb pa da znamo krenut dalje? Nego nas natežu i muče s onim svojim toplo-hladnim spikama i te finte. Nekad je teško primiti odjeb, al kad te neko već 5 mjeseci zavlači, pa malo bi, a malo ne, vjerujte mi, lakše je čuti ono: NE! Nikad neće biti niš s nama, kreni dalje. Sretno u životu.
Možda misle da bi nas tako povrijedili, ali više nas boli i živcira ona nada. Ona nada koja te izjeda i koja ti govori: Pa možda da se potrudiš bolje..
Ma jok! Daj dude, odluči se. Il me imaš i svi sretni i zadovoljni, il me nemaš. Pa da plačem tjedan dana, tjedan dana se sprežderavam s sladoledom i čokoladama, i onda opet tjedan dana opet plačem jer sam se zdebljala ko prasica zbog nekog tam dečka kojeg se za 10 godina neću ni sjećati. Čudni su. Čudne smo i mi cure, imamo zahtjeve i prohtjeve, al mi za to imamo objašnjenje-PMS. Oni za svoje ponašanje nemaju objašnjenje. Možda bi se malo igrali pa skakali od cure do cure, al dečki, nije vam to dobro. Zar zbilja mislite, da jednog dana, kad se uozbiljite i zavolite neku curu, da će ona biti s nekim ko je još do jučer bario svaku na koju je naišao? Ne? E pa i ja mislim.
Odlučite se. Nije tolko teško. Nije tolko teško reći svoje osjećaje. Ja to najbolje znam jer sam do prije 5 mjeseci bila tzv. Ledena Kraljica koja je sve dečke tjerala da ONI JEDU SLADOLED I PLAČU (fkt, da, jedan mi je priznao. xD ). Nije tolko teško priznat sam sebi da nekog voliš. Pa daj onda, ako ga voliš, pokaži mu to. Daj da te cijeni. Uživaj u tome. Voli, i budi voljen.

| 22:43 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



Oni koji ne plaču, ne vide.
utorak, 16.08.2011.
Pisanje je oduvijek bio moj način da izrazim osječaje. Ali ovag puta je drukčije. Ovaj put ništa ne mogu izraziti slovima i rečeničnim znakovima. Nejde. Mnogi mi kažu da bi trebala prestati živjeti u prošlosti. Istina. Ali nitko od tih ljudi nije primjetio da sam se nakon toga promijenila. I to u potpunosti. Jedan dan. Jedan sasvim običan dan koji je na kraju promijenio sve. Počelo je običnim prijateljskim zagrljajem, koji je meni očito previše značio. Raslo je s osmjehom i poljupcima, a u mom slučaju, završilo je (pardon- taj proces još uvijek traje) suzama u kasne noćne sate i preslušavanjem Adastra- Zašto se skrivaš. Ne mogu. Teško je. Pokušavam shvatiti zašto mi toliko znači i zašto mi je toliko stalo do nečega što i nije toliko posebno, niti najmanje savršeno. Kada će doć bar jedan dan, da ga se neću sjetiti?! NIKAD! Pa čak ni onda. Nikad mi do ničeg u životu nikad nije bilo toliko stalo. I nemogu vjerovati da sada to sve moram odbaciti, a da niti sama ne znam razlog. Da ta osoba to zna, očito bi se samo nasmijala onim savršenim i napaljujučim osmjehom, i prestao bi mariti za ovo već 20 sekundi nakon čitanja. Nebitno. Glupa sam. Ako njemu nije stalo, zašto bi meni trebalo biti? Ne znam, al je. Stalo mi je. Previše. Više nego ikad prije. Majstor sam u skrivanju osjećaja, i ne pada mi teško da sakrijem suze kad ga vidim i kad osjetim njegov pogled na sebi. Po tome kako dobro glumim, trebala bi dobiti Oscara. xD No život nije gluma. Život je stvarnost koju sami kreiramo i osmišljavamo. I ako samo jedan šav na toj našoj kreaciji pukne, ona se može popraviti, no više ne izgleda posve isto. Samo približno slično. I zato vanjština često zavarava. Ništa nije onako kako se čini da je.

| 12:37 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |



Ispovijest ˝loše i pokvarene˝ crvenokose djevojčice koja živi neshvačeno u tako velikom svijetu.
četvrtak, 04.08.2011.
Većina ljudi me mrzi. Misle da sam bezosječajna kučka kojoj nije stalo ni do čega. WRONG! I ja sam samo ljudsko biće koje ima osjećaje i kojoj je kao takvoj, sasvim normalno činiti greške. Nisam savršena, dapače, imam jako loše mišljenje o sebi. Previše pušim, previše se živciram, ali kad i učinim nešto dobro, nitko to ne primječuje i ne vidi. Zašto da se onda uopče trudim? Ionako nikome nije stalo. Jedna greška u jednom sasvim običnom danu i BUM! Tračevi se šire. Jedan kaže nešto, drugi se nadoveže, a dok trač stigne do dvadesete osobe, priča je tolko velika i prenapuhana da se i roman može napisati. Sve je to obična igra pokvarenog telefona. Da sam upola toliko loša koliko svi o meni pričaju, ne bi trenutno slušala Bella´s Lullaby, pjesmu koja je meni neka vrsta terapije za opuštanje živaca. U rozoj pidžami s Miki Mausom, i medekom u rukama i u nadi da ću zaspati i da kada se probudim, svijet neće biti tako loše i pokvareno mjesto gdje svi samo gledaju kako zgaziti jedni druge da njima samima bude bolje. U neku ruku, možda i jesam kučka, možda ne pokazujem svoje osjećaje, ali ne pokazujem ih jer ne želim biti povrijeđena. A najgore od svega je to da nisam jedina koja se trenutno tako osjeća. Ljudi su đubrad, neki su tolko velika da mi se i povraća od njih. Očito nisu zadovoljni sami sa sobom, pa pljuju po drugim i tako rješavaju svoje komplekse. Ahh. Sretno im bilo. :* Možda bi bilo bolje kad bi se prestala zamarati sa svim tim, kad bi se samo nasmijala i postala gadura kakvom me i nazivaju, tada bi očito bili zadovoljni. ;)
Cura koju neizmjerno volim i koja piše ovaj blog me naučila, da nije bitno što drugi misle o tebi, nego što ti sam misliš o sebi. Padni, ali se i uspravi, digni se, popravi krunu i kreni dalje. Nije me briga što drugi misle o meni i kakve sve gadosti pričaju, za dobrim konjem se velika prašina diže. Mrziš me? Dobro, ali svejedno si odvojio onih par minuta da istračaš osobu koju ne podnosiš. Ovo vjerojatno niko ne čita, ali ako netko slučajno naiđe na moj blog, i vidi da je u istoj situaciji kao i ja, zapamti: NIŠTA NIJE DUGOTRAJNO! I na kraju se sve nekako na savršeno nesavršen način riješi samo od sebe. U životu treba uživati, samo je jedan. Ne trebamo vrijeme gubiti na osobe koje nas ne zaslužuju i koje su nas povrijedile.

| 13:34 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |



No subject for the title ;)
nedjelja, 01.05.2011.
Oke, krenimo dakle bez teme za naslov. Iskreno, ni sama ne znam zašto sam po 5423658754 put otvorila blog. Jednostavno, došlo mi je. Ili mi je očito previše dosadno u životu. Ah, nebitno.
Pa evo, bilo bi pristojno da za prvi put napišem nešto o sebi. Ja sam jedno veliko dijete koje je neshvaćeno u ovom korumpiranom svijetu punom mržnje. Nije mi jasno zašto se svi toliko mrze i toliko brinu o posljedicama?! Život je jedan, ajmo ga iskoristiti najbolje što znamo. Mladost je tu da radimo gluposti, a starost da se tih gluposti prisjećamo i smijemo im se. :D Ja definitivno ne želim jednog dana, sjediti na nekom stolcu s iglama za heklanje i razmišljati o sovojoj maldosti kao da je nikad nije ni bilo.
Moja najbolja prijateljica je jedna od najboljih osoba koje znam. Živi život punim plućima, no još uvijek zna kada treba reći dosta! Zato je volim, ona zna svoje granice i uvijek je tu za mene. Zbilja ne znaš što bi još napisala. Dosadno mi je i ne da mi se više. xD

| 14:43 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |



"I cry when angels deserve to die."


Hvala na višku inspiracije, u mom gradu je glupo voziti skejt. Ja sam Fabrička Greška generacije, dovoljno pametan, šteta previše slep.





credits
Design: balloons
Adjustment: murderscene